blog

Putopisi Komentara: 1 Apr 26, 2016

Tokom svog ljetovanja u Splitu, odlučio sam da posjetim susjednu Crnu Goru. Prva destinacija koja mi je došla na um je bio srednjovjekovni grad Kotor. 

Moj polazak je bio zakazan za 02:35h - pomislio sam da je pametnije da ne spavam prije puta kako bih većinu prespavao, ali potom sam se sjetio da bi prizor noćne obale Hrvatske i svitanje sunca kod Metkovića bio nezaboravan doživljaj.

Ušavši u autobus moje putovanje je nedugo zatim počelo.

Split noću ima svoj poseban šarm. Gomila noćne rasvjete koja se odsijava na površini mora poput dugih plamenih akvarela me je prosto mamila u san, ali sam se nekako  uspio odazvati tom slatkom zovu.

Prva dionica puta mi je prošla kroz razmišljanja i očekivanja grada Kotora. Što sve tamo mogu vidjeti, vjekovima star grad, svako zrno pijeska tamo ima svoju priču i komad istorije.

Na moju neizmjernu sreću mjesec je bio pun te večeri, pa su se obrisi Dinarida  predstavili u svom noćnom ruhu, poput plemića koji su se spremili za noćni pir. Dok su sa suprotne strane ferali na ribarskim barkama  pružali scensku svjetlost za ovaj prizor.

Zaokupljen ovim prizorom, ušuškao sam se u svoje sjedište, dok me je zvuk točkova koji gore kilometre polako vodio u san.

Trgnuo sam se iz svog kratkog sna o Kotoru i sceni srednjovjekovnih bitki na kapijama grada. Sunce je već lagano virilo iznad horizonta. Skoro sam mogao da osjetim miris ranog jutarnjeg vazduha i mora. Ribari su se vraćali ugašenih fenjera; za njihovom svjetlošću već odavno nije bilo potrebe. Nakon kratkog uspinjanja i prelaza graničnog prelaza Neum, Franjov most je veličanstveno dočekivao sve putnike koji su se zaputili ka Dubrovniku.

Dubrovnik je priča za sebe, njega sam planirao ostaviti za povratak nakon Kotora, jer se autobus jako kratko zadržao na autobuskoj stanici. Ali to malo koliko sam uspio uhvatiti žednim pogledom me već natjeralo da se radujem svom povratku.

Jadranskim putem koji vodi do Crne Gore put je bio jako brz. Zeleno-žute doline i veličanstvenost konavooskog kamena je stvarao iluziju stijena koje dišu. Stabla maslina i smokvi, cvijeće i ostalo rastinje su prkosno stajali nasuprot golim kamenim vrhovima okolnih planina.

Granični prelaz Debeli brijeg je bio kratko i bezbolno iskustvo - nakon kraće provjere dokumenata autobus je nastavio jadranskom magistralom prema Boko-kotorskom zalivu.

Autobus se stopio sa gradskim saobraćajem, pa sam se u vrevi saobraćaja osjetio kao i sam građanin Herceg Novog. Pravi dragulji tog grada su bili van domašaja puta kojim smo išli, ali isto tako prizor Kanli kule koja za svoju pozadinu ima samo nebesko i morsko plavetnilo je prosto oduzimao dah.

Prolazeći kroz lokalna naselja ljudi su ležerno uživali u divnom osunčanom danu, što je povećalo moju želju da iskočim iz autobusa pravo na plaže koje sam vidio.

Kako sam ulazio dublje u zaliv, sve je više bilo očigledno da se radi o mjestu koje čuva tragove naseljenja još od praistorije. Za što su bili primjer praistorijski crteži koji su se nalazili u Lipcima. Nedugo nakon Lipaca primjetio sam dva ostrva u centru zaliva, Ostrvo Sv. Đorđa i Ostrvo Svete Gospe od Škrpjela. Jedno prirodno a drugo vještačko, lako se moglo zakljuičiti po vegetaciji kada se uporede ova dva ostrva. Jer je ostrvo Gospe od Škrpjela u potpunosti bez ikakve vegetacije, sa samo skromnom crkvom plavog krova na njemu.

Kako sam se približavao kotoru zapljusnuo me prizor starih vila, koje su pripadale starim pomorcima. Neke su bile renovirane, a neke očuvane u originalnom izdanju. Jedna stvar koju su obije imale zajedničko je mnoštvo raznovrsnog dekorativnog bilja, drveća i cvijeća. Prosto sam bio nestrpljiv da punim plućima udahnem sav taj opojni miris.

Nedugo zatim autobus je prošao pored ulaza Grada Kotora, doslovno sam se zalijepio za prozor pokušavajući da vidim što više, ali u svakom slučaju moja stanica je bila upravo iza ćoška. Nakon jako kratkog iščekivanjem ispunjenog puta na kraju sam stigao da iz prve ruke doživim i ugledam srednjovjekovni grad Kotor.