Zadar (lat. Iadera / Iader) je hrvatski grad na Jadranskom moru, centar Zadarske županije i šireg regionalnog kompleksa sjeverne Dalmacije i Like, unutar evropske NUTS 2 regije Jadranske Hrvatske.

U sastavu naselja Zadar nalaze se 22 mjesna odbora (četvrti), a Grad Zadar, kao upravno teritorijalnu jedinicu čini osim Zadra još 14 naselja, ukupno 15 (stanje 2011). To su: Babindub, Brgulje, Crno, Ist, Kožino, Mali Iž, Molat, Olib, Petrčane, Premuda, Rava, Silba, Veli Iž, Zadar i Zapuntel.

Razvio se na povoljnom položaju u centru hrvatskog dijela istočne obale Jadranskog mora, zaštićen nizom zadarskih ostrva od utjecaja otvorenog mora, što je imalo veliku važnost u razdoblju  jedrenjačkog pomorskog saobraćaja. Kopneno zaleđe čini prostrani zaravnjeni prostor Ravnih Kotara, što mu omogućava nesmetano prostorno širenje, po čemu se razlikuje od većine drugih primorskih gradova Hrvatske. Masivom Velebita priobalno je područje morfološki odijeljeno, ali i povezano s Likom i kontinentalnim dijelovima Hrvatske, što je u najnovije vrijeme vrednovano izgradnjom savremenog  autoputa, odnosno tunela Sveti Rok.

Nakon što su u XX. vijeku prevladali kopneni putevi na račun morskih, Zadar je i dalje zadržao saobraćajnu  važnost - kroz grad prolazi jadranska magistrala, a grad je spojen s modernim četverotračnim putem Zadar Zapad - autoput A1. Krakom željezničke pruge je od 1966. povezan s Kninom, gdje se spaja na glavnu prugu Zagreb - Split. Međunarodnom brodskom linijom povezan s talijanskim gradom  Ancona. Aerodrom Zadar nalazi se u Zemuniku, 10 km istočno od grada.

Šibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije.

Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana. Šibenik je de facto bio glavni grad Hrvatske od prosinca 1944. do svibnja 1945. Značajan je i kao mjesto osnivanja Hrvatske ratne mornarice.

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti 2000. godine uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa kojoj se 2017. godine, na tom popisu, pridružila i utvrda sv. Nikole.

Šibenik se nalazi na 43˚44' sjeverne zemljopisne širine i 15˚55 istočne zemljopisne dužine. Reljef karakterizira vrlo razvedena obala, širok pojas zaleđa primorsko-dinarskog krša Zagore, brdsko-planinski prostor sa zavalom Plavno i plodnim poljima u kršu, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje te sjevernom zaravni Bukovica s Prominom, kanjonom rijeka Krke i Čikole te Miljevcima.

Postoji više tumačenja o tome kako je Šibenik dobio ime te da u znanosti još ni jedno tumačenje njegovog imena nije prihvaćeno kao sigurno i točno. Juraj Šižgorić u svom jednom djelu opisuje naziv i položaj Šibenika, o kojem kaže da je grad nazvan tako jer je okružen šibama. Ime Šibenik dovodi se u vezu sa šumom posredstvom toponima sibin (Sibinicum), koji se izvlači iz jednog augmentativnog kasnolatinskog, odnosno ranoromanskog oblika silvona, silvonae ili silvone. Naziv sibin je pokrivao užu mikroregiju Šibenika, po i oko uzvisine na kojoj se nalazila tvrđava sv. Mihovila.

Turizam se u Šibeniku posljednih godina stalno razvija i broj gostiju iz godine u godinu sve više raste. Najviše turista koji ljetuju na šibenskoj rivijeri odsjeda u hotelima u hotelskom naselju Solaris ili pak u nekoliko kilometara udaljenim Vodicama, Primoštenu, Rogoznici ili na otocima poput Zlarina ili Prvića.